Kako razgovarati s djetetom o svemu što se događa? - Biram zdravlje
Biram Zdravlje logo

Kako razgovarati s djetetom o svemu što se događa?

shadow illustration

Mia Roje Đapić, mag. psihologije, dječji i adolescentni integrativni psihoterapeut pod supervizijom

Jednom kad smo se pobrinuli za vlastite osnovne potrebe, na red, naravno, dolaze djeca. Iako nisu najranjivija skupina kad se radi o zarazi koronom, sigurno su jedna od ranjivijih skupina kad se radi o prilagodbi. Djeci su rutina i sigurnost od posebno velike važnosti. U velikom bijelom svijetu u kojem malo ili ništa mogu zaista kontrolirati, predvidivost života pruža određeni osjećaj sigurnosti koji nam je svima potreban. A sada nam je barem u nekoj mjeri izmaknuo. U ovom tekstu pokušat ću sažeti nekoliko osnovnih pitanja s kojima se roditelji javljaju u posljednjih mjesec dana, a ono što je izazovnije – ponuditi i neke odgovore. Unaprijed obećavam da neću odgovoriti na sve, baš kao što ne možete ni vi odgovoriti svojoj djeci. To je u redu.

Kako razgovarati s djetetom o svemu što se događa?

Odgovor na ovo pitanje uvelike ovisi o dobi i razvojnoj spremnosti djeteta, no univerzalno pravilo može biti – iskreno, konkretno i jasno. Djeca vas uglavnom pitaju onoliko koliko su spremna čuti i znati, što se može mijenjati iz dana u dan. Zato razgovor o aktualnoj situaciji nije jedan veliki razgovor u kojem ćete proći sve teme, nego dinamičan dijalog iz dana u dan. Sigurno su dosada djeca i sama nešto čula, informirala se, razgovarala s prijateljima ili drugim ukućanima, čitala članke, slušala vijesti, nailazila na smiješne slike na internetu…

Dobar način otvaranja razgovora je pitati dijete što zna, što misli, koja pitanja mu se javljaju. Djeca vole kad ih se pita, iako su navikla biti u ulozi „slušača“. Ako želimo razvijati kritičko mišljenje, možemo s djecom razgovarati o važnim temama, postavljati pitanja, argumentirati „za“ i „protiv“, što osobito vrijedi za adolescente. Kad nas dijete pita nešto na što ne znamo odgovor, to je sjajna prilika da ga zajedno potražimo i na taj način pokažemo djetetu gdje i kako pronaći relevantne izvore. Djeci ne trebamo skrivati ni lagati, a posebno izbjegavati razgovor o teškim temama. Želimo biti ona vrata na koja će pokucati kad žele nešto saznati ili o nečemu raspraviti, umjesto da se okrenu samo internetu ili vršnjacima. Takav odnos gradi se svakodnevno, a ova situacija odlična je prilika za vježbanje.

shadow illustration

Kako sakriti svoju brigu i tugu od djeteta?

Nikako. Kao što sam pisala u prethodnom tekstu, roditelji su ljudi od krvi i mesa pa je posve jasno da imaju i neugodne emocije. Namjerno koristim izraz „neugodne“ umjesto „negativne“. Nema negativnih emocija, svaka ima svoju svrhu i poruku koju nam prenosi. Uzmimo primjerice strah. Da ga nema, u šetnji šumom prišli bismo medvjedu da ga podragamo po trbuhu, što ne bi bio razborit izbor ponašanja. Strah nas u toj situaciji mobilizira, omogućuje nam borbu ili bijeg i često puta nam spašava život. Djeca će sigurno imati neugodne emocije, koliko god bismo ih od njih htjeli zaštititi, a imat će ih i roditelji. U tome nema ništa loše.


Kad roditelji otvoreno pokazuju svoje emocije, ugodne i neugodne, šalju poruku djetetu da je u redu imati osjećaje, pokazati osjećaje i pokazuju primjerom kako se s njima mogu nositi.


Djeca su jako perceptivna i često nas iznenadi koliko toga vide i osjete. Nekim danima na poslu čini mi se da sjajno nosim socijalnu masku, a onda preko puta mene sjedne dijete i kaže nešto poput: „Teto, umorne su ti oči“. Djeca znaju kako smo. Ako im lažemo kako bismo ih zaštitili, zbunjujemo ih i šaljemo dvostruke poruke. I mi odrasli više vjerujemo onome što vidimo, nego onome što nam netko kaže. Sjetimo se samo kad kažemo jedni drugima da nismo ljuti, ali okrećemo glavu, odbijamo kontakt i nervozno lupamo suđem! Čemu vjerujemo? Djetetu treba roditelj kojemu može vjerovati. Važno je samo ne preplaviti dijete svojim emocijama, kako dijete ne bi osjećalo potrebu da brine o odraslima. Možemo reći primjerice: „Da, tužna sam jer bih rado vidjela baku. Nedostaje mi. Kad sam tužna, dobro mi dođe da se isplačem i zagrlim nekoga koga volim. Proći će. Kako si ti?“.

Kako raditi od doma s djecom?

Teško. Ali ne i nemoguće. Važno je imati dobar raspored i pridržavati ga se. Ako u kućanstvu žive oba roditelja, situacija je nešto lakša jer se mogu podijeliti u poslu i brizi za djecu. Neki poslovi dozvoljavaju više fleksibilno radno vrijeme pa se može raditi rano ujutro ili kasno navečer dok djeca spavaju. Koliko god bio mali životni prostor, preporuča se odrediti jedno mjesto u stanu koje je za posao, a ne raditi na kauču između dvoje djece, na istome mjestu gdje ćete za sat vremena zajedno gledati film.

Možemo odrediti sate za posao i vrijeme pauze. Djeca će, naravno, pokušati pomaknuti granice, a naš zadatak je da ih održimo. Kad vam dijete dođe pokazati što je nacrtalo, a dogovor je da vi u to vrijeme radite, koliko god bilo teško, možete reći: „Sada radim kako smo se dogovorili. Molim te spremi crtež i rado ću ga pogledati za pola sata kad bude pauza. Dotad možeš nacrtati još nešto ili smisliti gdje ćemo ga objesiti na zid“.

Nakon nekog vremena dosljednosti, dijete će se prilagoditi na granice i puno manje će ih nastojati rušiti. Ako popustimo, dijete će na nesvjesnom nivou uvidjeti koje metode su uspješne i pokušat će ponovno. Pazite da se držite i obećanog vremena za pauzu, kako bi dijete imalo povjerenja u to da će vas imati samo za sebe u nekom trenutku. No, čak i da sve odradite po pravilu, uvijek može biti nepredviđenih situacija i vaša efikasnost vjerojatno će biti manja nego u uredu. To je nešto čega bi trebali biti svjesni i poslodavci. Dijete koje traži da otvorite kekse usred video-sastanka postaje dio realiteta, na što se svi zajedno možemo nasmijati i vidjeti da nismo sami u ovim mukama.

Kako objasniti i zadržati pravila ponašanja?

S ovom temom mnogi se roditelji bore i u uobičajenim okolnostima, a posebno sada. Pravila ponašanja dobro je definirati unaprijed, a ne u situaciji kada dijete prekrši neko pravilo za koje smo mislili da je jasno.


Djeca vole sudjelovati u izradi obiteljskih pravila pa ih možemo uključiti, bez obzira na dob. Na papir se mogu napisati najvažnija pravila (za predškolsko dijete 2 do 3, za stariju djecu može i više) u formi jasne izjavne rečenice, npr.: „Dnevno izlazi samo jednom, samo jedna osoba, na mjesto po dogovoru (npr. dućan)“. Za svako pravilo važno je da svi razumiju zašto je postavljeno.


Maloj djeci može se objasniti na konkretnom primjeru, poput: „Virus leti po zraku kao ovaj papirić (puhnuti papirić s dlana). Ako smo previše blizu drugih ljudi, može doletjeti do nas. Ako smo ovoliko daleko (pokazati), onda ne stigne do nas jer padne na pod kao ovaj papirić. Zato je važno da ne idemo blizu drugima“. Dobro je definirati što u slučaju nepoštivanja pravila (npr. oduzimanje mobitela na jedan dan – nikako roditeljske pažnje i ljubavi!), ali i što u slučaju poštivanja pravila (npr. društvena igra po izboru). Neki roditelji misle da je zadatak djece da budu poslušna, pa ih zato ne treba posebno nagrađivati. Međutim, djeci je vaša pažnja najbolje potkrepljenje i, ako je mogu dobiti samo kad su „zločesti“, onda će koristiti tu metodu.

Ne treba djeci kupovati skupe darove jer su primjerice riješila zadaću, ali nagrada može biti i pohvala, zagrljaj, jedna igra više i slično. Važno je da pravila vrijede za sve i da se dosljedno provjerava koliko ih se tko drži, kao i da dogovorene posljedice budu realne i održive. Kad smo ljuti, skloni smo smisliti nerealne posljedice, poput zabrane gledanja televizora mjesec dana. Onda se s vremenom to prestane provoditi, pa dijete zaključi da se nije tako važno pridržavati dogovora. Hoće li ovo upaliti uvijek i za svako nepoželjno ponašanje? Vjerojatno neće. Ali može značajno doprinijeti.

Je li normalno da moje dijete……?

Posebno nakon zagrebačkog potresa, mnogi roditelji postali su zabrinuti za mentalno zdravlje svoje djece. Pitali su se je li normalno da je dijete primjerice jako prestrašeno, da traži da spava s roditeljima u krevetu, da mokri u gaće nakon uspješne prilagodbe na kahlicu ili, s druge strane, da se ponaša kao da se ništa nije dogodilo?

Gotovo sve reakcije na traumatske događaje normalne su reakcije na nenormalne okolnosti, a moramo priznati da su okolnosti u najmanju ruku – nenormalne. Preporuča se tolerirati razne reakcije djece u ovakvim situacijama, bez posramljivanja. Paralelno s tim možemo razgovarati o tome kako se osjećamo, pitati dijete, saslušati ga, zagrliti i dati mu do znanja da nije samo te da će ovo proći. Nekad nam je teško prihvatiti da možemo koliko možemo i ne više od toga.

Prve ideje koje mnogi odrasli imaju kad netko nije dobro, a posebno dijete, je da ga „popravimo“ pa kažemo da prestane plakati, da će sve biti u redu, da se ništa strašno nije dogodilo i slično. Stavite sebe u poziciju osobe koja pati. Je li išta od toga ikad zaista pomoglo? Nekad nema brzog rješenja i ne možemo čarobnim štapićem napraviti da je netko dobro – niti trebamo to pokušavati. Poruke da smo tu, da razumijemo i da je dozvoljeno osjećati se loše i na van, a ne sam u sebi, itekako pomažu. Ako ste jako zabrinuti ili osjećate da reakcije djeteta u većoj mjeri ometaju funkcioniranje, nazovite neki od brojeva za besplatnu psihološku pomoć i potražite savjet.