Angina pektoris
Biram Zdravlje logo

Kako živjeti s anginom pekoris?

shadow illustration

Piše: Jelena Muslim, dr.med.-specijalist kardiologije

Angina pektoris je klinički sindrom koji je karakteriziran predvidivim i reproducibilnim bolom u prsima, a uzrokovana je ishemijom miokarda.

Tipična angina se javlja pri fizičkom naporu ili emotivnom stresu, a može biti provocirana i hladnim vremenom ili obrokom.

Prolazi za nekoliko minuta nakon odmora ili uzimanja nitroglicerina.

Uzrok angine najčešće su stenozirajuće promjene na koronarnim arterijama.

 

Simptomi koje je važno prepoznati, a karakteriziraju tipičnu anginu:

 

Bol se javlja retrosternalno s propagacijom prema vratu, ramenima, vilici, epigastriju ili leđima. Kod tipične angine simptomi su izazvani fizičkim naporom, emotivnim stresom, izlaganjem hladnom zraku, obilnim obrokom ili pušenjem.

Bol je najčešće karaktera stezanja, pritiska ili osjećaja težine u prsima. Ne mijenja intenzitet s promjenom položaja tijela ili s respiracijama. Bolesnici se ujedno žale na gušenje, malaksalost, zamaranje, mučninu, preznojavanje.

Tegobe obično traju 3 – 5 minuta.

Tegobe prolaze nakon odmora ili uzimanja nitroglicerina.

 

Liječenje:

 

Farmakološka terapija: u liječenju stabilne angine pektoris koriste se antianginozni (antiishemijski) lijekovi i vaskuloprotektivni lijekovi.

U antianginozne lijekove spadaju beta blokatori, kalcijski (Ca) antagonisti i nitrati. Oni prolongiraju vrijeme trajanja opterećenja do nastanka bola i depresije ST-segmenta te smanjuju učestalost anginoznih napada.

Od vaskuloprotektivnih lijekova tu su antiagregacijski lijekovi, statini, ACE- inhibitori, a od ostalih lijekova koji se koriste u liječenju tipične angine pektoris tu su trimetazidin, ranolazin i ivabradin.

Potrebno je potražiti hitnu medicinsku pomoć kada se simptomi:

1. naglo mijenjaju

2. javljaju u mirovanju

3. ne prestaju nakon primjene nitroglicerina

4. traju dulje nego obično

5. nepredvidivo javljaju

 

Modifikacija načina života:

 

• PUŠENJE

 

Pušenje cigareta dovodi do progresije ateroskleroze, povećanih potreba miokarda za kisikom zbog povećanog tonusa koronarnih arterija putem alfa- adrenergičke stimulacije i neželjenih učinaka na hemostazu.

Dokazano je da je prestanak pušenja najefikasniji korak u prevenciji progresije bolesti.

 

• FlZlČKA AKTlVNOST

 

Učinak fizičke aktivnosti na skeletnu muskulaturu se odražava boljom kondicijom i postizanjem većeg radnog opterećenja pri bilo kojem stupnju ukupne potrošnje kisika.

Redovno vježbanje smanjuje učestalost anginoznih napada, poboljšava funkcionalni kapacitet i endotelnu funkciju.

Svi bolesnici sa stabilnom anginom pektoris koji su na medikamentoznoj terapiji trebali bi redovno vježbati (2 puta tjedno) u početku s niskom razinom opterećenja, oko 20 do 30 minuta dnevno, s ciljem da se razina opterećenja povećava u skladu sa simptomima.

 

• DIJETA

 

Tradicionalna mediteranska dijeta je bogata voćem, povrćem, ribom, orašastim plodovima i proizvodima s niskim sadržajem masti, pri čemu je osnovni izvor masti maslinovo ulje sa značajnim doprinosom omega-3 masnih kiselina.

Primjena ove dijete može dovesti do smanjenja vrijednosti arterijskog tlaka i redukcije tjelesne mase te slabljenja upalnih i koagulacijskih procesa.

Kod svih bolesnika koji su gojazni treba inzistirati na redukciji tjelesne mase do postizanja poželjnih vrijednosti (BMI 18.5-24.9 kg/ m2) i opsegu struka <102 cm za muškarce i <89 cm za žene.

 

Reference:

1) Fox K, Alonso Garcia MA. Guidelines on the management of stable angina pectoris:executive summary. The task force on the management of stable angina pectoris of the European Society of Cardiology. Eur Heart J 2006; 27:1341-81
2) Yusuf S, Sleight P, Poque J, Bosch J. Davies R, Dagenais G. Effects ofvan angiotensin-converting-enzymeinhibitor, ramipril on cardiovascular events in high-risk patients. The heart outcomes preventions evaluation study investrigators. N Engl J Med 2000; 342:145-53.
3) Boden WE, O'Rourke RA. Optimal medical therapy with or without PCI for stable coronary disease N Engl J Med 2007; 356:1503-16