Mucanje
Biram Zdravlje logo

Mucanje kod djece

Mucanje shadow illustration

Piše: Jelena Bartolović Vučković, prof. logoped

Za vrijeme komunikacije s okolinom važno nam je kako nas doživljava sugovornik, da mu je naš govor razumljiv, rečenice pravilne, brzina primjerena, a sam govor tečan, bez zastajkivanja.

Ukoliko se u govoru dogode promjene na koje ne možemo utjecati ili je na njih teže utjecati javlja se nesigurnost, bilo nas kao govornika ili kod našeg sugovornika.

Jedna od tih promjena može biti i mucanje.

Mucanje je poremećaj tečnosti govora u kojem je narušen tempo govora.

 

Prisutna su ponavljanja glasa, sloga, riječi, umetanje kratkih riječi, poštapalica, produljenje glasova.

Mogu se javiti blokovi, pauze prije ili tijekom izgovora riječi, ali i popratni pokreti dijelova tijela, tikovi.

Iako se mucanje najčešće javlja u djetinjstvu, ponekad i prije navršene treće godine života može se javiti i kasnije kroz život, uglavnom do puberteta.

Pojava mucanja u odrasloj dobi nije česta, ali je moguća kao posljedica nekog psihološkog ili neurološkog stanja/oštećenja.

Okolina često primijeti netečnosti u govoru, no ono što se ne vidi je prisutnost nesigurnosti, anksioznost, strah od govora koji utječu na kvalitetu života osobe koja muca.

Najviše slučajeva mucanja javlja se u ranoj dječjoj dobi, u prosjeku s 3 godine i 6 mjeseci.

Neki od najranijih slučajeva mucanja opisani su i u dobi od 16 ili 18 mjeseci.

Drugi period kada se često opisuje početak mucanja je 4,06 godina.

Iz razgovora roditelja djece koja mucaju često možemo čuti i dvije krajnosti oko pojave mucanja.

Jedi napominju kako se mucanje pojavilo naglo, preko noći, dok drugi opisuju pojavu mucanja kao postepeno javljanje simptoma kroz nekoliko tjedana.

Zanimljivo je kako i jedni i drugi mogu biti u pravu.

Istraživanja pokazuju da se kod 40% djece mucanje javilo naglo, a kod 27% djece postepeno, u vremenskom periodu od 3 ili više tjedana.

Učestalost mucanja mijenja se kroz dob.

 

Najviše dijete muca u predškosloj dobi, s otprilike 6 godina, kada taj broj iznosi oko 5% sveukupne djece.

Kako se promatra starija dob ta brojka se smanjuje čak za 75-80%.

Na smanjenje učestalosti utječe vjerojatnost spontanog oporavka, kao i uključenost u logopedsku terapiju.

Zanimljivo je napomenuti, kako je učestalost uspješnosti logopedske terapije i spontanog oporavka otprilike jednaka, no vrijeme potrebno za postizanje tečnog govora je kraće za djecu koja su bila uključena u logopedski tretman.

Spontani oporavak u periodu od 18 mjeseci nakon pojave mucanja prisutan je kod manje od 10% djece, a 4 godine nakon pojave dolazimo do već spomenutog postotka od 75-80%.

Nažalost, ne postoji točno vrijeme kad je potrebno započeti s logopedskom terapijom, niti smjernice da će točno određeni tip terapije pomoći djetetu postići tečan govor.

Kao, što je već spomenuto, mucanje se može javiti na nekoliko različitih načina i intenziteta, isto tako neće sva djeca na njega isto reagirati.

Tako jedno dijete može ne primijetiti da muca i nastaviti s govorom i komunikacijom s okolinom kao da se ništa nije promijenilo, dok drugo dijete može imati čak i manje izraženo mucanje, ali postaje nesigurno prilikom govora i komunikacije, povlači se u sebe, izbjegava govoriti.

Uz djecu, važan element ste i Vi, roditelji, koji također reagirate na sebi svojstveni način.

 

Upravo iz ovih razloga potrebno je učiniti procjenu od strane logopeda, dodatno educiranog za rad s osobama koje mucaju, kako bi se moglo pravovremeno započeti s logopedskom terapijom.

Odnosno, kako bi logoped mogao prepoznati postoji li potreba za terapijom, kojim oblikom terapije ili je dovoljno savjetovati, pratiti i educirati okolinu o specifičnim potrebama djeteta.

Tijekom razgovora s djetetom/osobom koja muca kao sugovornik možemo primijetiti netečnosti.

Ono što mi ne primjećujemo jesu osjećaji, stavovi i misli koji često prate mucanje.

Iako roditelji često pokušavaju „sakriti“ razgovor o mucanju od djeteta, djeca su često od najranije dobi svjesna „kamenčića“ o koje se spotaknu njihove riječi dok izlaze iz grla.

Upravo izbjegavanje razgovora o tome i ignoriranje mucanja kada se pojavi djetetu može povezati njegov način govora s negativnim stavovima i osjećajima.

Uostalom, ako mama i tata ne pričaju o tome sa mnom ili šapuću o tome, mora da nije dobro.

Iz negativnih stavova o govoru može se razviti anksioznost vezana uz situacije koje su povezane s govorom i komunikacijom, a posljedično tome gubitak samopouzdanja, nesigurnosti, socijalna izolacija….

Zanimljivo je napomenuti kako negativni stavovi o govoru nisu nužno povezani s jačinom mucanja, odnosno osoba koja je tek povremeno netečna može imati negativnije stavove o sebi i svojem govoru od osobe koja jače i primjetnije muca.

 

Mucanje shadow illustration

"...cilj logopedske terapije je suvereno vladanje svojim govornim vještinama i komunikacijom..."

Cilj terapije

 

Kada roditelji dovedu dijete na logopedsku procjenu, kasnije na terapiju često žele postići kod djeteta 100% tečnosti u govoru.

Želje roditelja, a kasnije i samih klijenata kad malo odrastu, za potpunom tečnosti su razumljiva.

Ono što često ne znaju i što je manje poznata činjenica je da potpuna tečnost govora ne postoji.

Svi mi povremeno imamo neku netečnost u govoru.

 

Bilo da je to ponavljanje kratke riječi jer se slijedeće riječi ne možemo sjetiti, kada smo umorni i „jezik nam je brži od pameti“ pa se usred riječi zaustavimo i samo nastavimo izgovarati novu.

Ili se nalazimo u nekoj stresnoj situaciji pa jednostavno zamucamo dok ne ulovimo ritam govora i nastavimo pričati.

Takve netečnosti se u prosjeku javljaju na 4% slogova koje u danu izgovorimo, a mi im u većini slučajeva ne pridajemo pažnju.

Upravo zbog takvih netečnosti i želje da dijete koje muca i osoba koja muca postignu samopouzdanje i ravnopravnost u komunikaciji cilj logopedske terapije je suvereno vladanje svojim govornim vještinama i komunikacijom te ukoliko se i dogodi netečnost da osoba ima saznanja i alat što napraviti u tome trenutku i nastaviti samopouzdano govoriti i sudjelovati u komunikaciji.

 

O autorici teksta:

 

Jelena Bartolović Vučković, prof. logoped, ESCF specijalist za poremećaje tečnosti govora

Certificirani terapeut Lidcombe programa za terapiju djece predškolske dobi koja mucaju.

Višegodišnje iskustvo stekla je radom u zdravstvenom sustavu gdje je djelovala u području logopedije - od pedijatrijske do neurološke populacije.

Uže područje zanimanja su joj mucanje i poremećaji tečnosti govora, disfagije i neurološki jezično-govorni poremećaji.

Trenutno je doktorant na doktorskom studiju Translacijska istraživanja u biomedicini Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu s interesom istraživanja usmjerenom prema poremećajima gutanja (disfagija) kod osoba s dijagnozom multiple skleroze.