Diplomirana kućanica: Nepozvani gost
Sve je počelo jednog utorka...
Sve je počelo jednog utorka kad je Zakoniti dobio temperaturu, nazvao na posao da ostaje kod kuće i započeo dugi proces umiranja. Temperatura? 37.2.
Ne razumijem muškarce. Počelo je s ocem, zatim s bratom, sa svim dečkima koje sam ikad imala, a završava sa Zakonitim. Muškarci “odapinju” od male, zanemarivo povišene temperature. Leže u krevetu, jedva govore a i ono što izgovaraju više je kao vapaj nego suvisla rečenica.
“Jača polovica” možda i ne bi bila problem da njegov ostanak u krevetu nije značio da moram Princezu 1 voditi u vrtić i Princezu 2 u školu, obaviti kupovinu, pa brzo trčati kući, skuhati ručak (posebno pileću juhu za Umirućeg), hitno oprati veš, jer su Princeze već odradile jutarnju vrisku što nema čistih majica sa Elsom, a onda ponovo sjesti u auto i vratiti ih kući. I to je tek pola dana.
Prvi dan je prošao u agoniji, ali odradila sam ga kao svjetski prvak u kućanskim poslovima i zaspala četiri sekunde nakon što sam uspavala Princeze.
Kontrola – ne ona liječnička
Dame, važna stvar – kad se ovakvi dani događaju, ono što je najvažnije je da MI ne pokleknemo. U džepu kaputa, u torbi i u najvišem pretincu u kupaonici uvijek je bila kutija isla. Ne pada mi napamet riskirati, pa sam u dopuštenoj mjeri (dobro, možda sam i uzela koju više, ali tko broji – ipak su to skoro bomoni) cuclala svoje isle i smješkala se “palim borcima”.
I dok je Zakonito Umirući još dva dana patio u krevetu, a ja mu nosila čajeve, naranče, Isla pastile, juhe, obloge i papirnate maramice, nekako sam, uz dobru organizaciju svojstvenu valjda samo domaćicama, uspjevala držati sve pod kontrolom. Do petka.
Kad princeze plaču
U petak su se Princeze probudile oko 5 ujutro plačući, s temperaturama od 39 stupnjeva. Nema gore nego kad ti dijete gori. Uz brzinsku domaću medicinu, obloge i tablete za snižavanje temperature uspjeli smo ih dovesti u stanje da ih možemo odvesti doktoru.
Nakon dvadeset ljudi, tri sata čekanja i probijajućeg plakanja pune čekaonice bolesne djece potvrđujemo ono što smo sumnjali. Gripa. Nek leže i odmaraju, sniziti temperaturu, puno čaja, vitamina C, paziti na kašalj i… čekati da prođe.
I tako je sljedećih više od tjedan dana prošlo u plaču, smirivanju, objašnjavanju zašto je limun dobar, noćima provedenim u provjeravanju dišu li nakon što su napokon zaspale i onih najgorih par dana kad su se već osjećale bolje, a ja pokušavala da ih zadržim u krevetu dok ne ozdrave do kraja. Grlo ih nije boljelo – i one su u vrijeme tatine patnje cuclale svoje isle jer su dovoljno velike da znaju cuclati.
Prošla je i ova kriza. Zamalo.
Ženi je gripa što je muškarcu prehlada
Sada sam ja u krevetu. Glava mi je pukla po pola. Ne vidim od suza. Ne dišem na nos, a disanje na usta me tjera na kašalj. Temperatura skoro 40. Princeze smo odveli kod moje mame na nekoliko dana. Ležim i razmišljam kako će me kad ozdravim dočekati gomila veša, kuhinja u rasulu, stan koji moli da ga se očisti i njih dvije koje bi se igrale. I mislim kako će brzo stići proljeće i alergije. Treba napraviti plan već sada.
Zakoniti nije dobio gripu. Preležao je tu svoju prehladicu i sad je super. Eno ga u dnevnoj sobi. Gleda utakmicu i viče na televizor.
Nikoga od nas grlo ne boli.
Salveo CEE
